Esej · Istra
Što tartufi mirise, a turizam skriva
Lov na tartufe u Motovunu nije atrakcija za turiste — to je jutarnji ritual koji se odvija prije nego što se otvore kafići.
Darko Mogorović budi se u pet i pol ujutro, ali ne zbog posla u uobičajenom smislu te riječi. Njegov pas, šestogodišnji lagotto romagnolo kojeg zove Karlo, već vrišti kod vrata. Izlaze iz kuće u Motovunu dok je nebo još tamno ljubičasto, ulaze u šumu iznad grada i počinje ono što Darko opisuje kao „slušanje tla”. Tartufi se ne vide — njuše se, osjete, nagađaju. Karlo stane, zgrabi nos uz koren hrasta, i za Darka je to dovoljna potvrda. Izvadi alat, iskopa pažljivo, pokrije rupu nazad. Cijeli postupak traje manje od minute. Do osam ujutro imaju tri bijela tartufa veličine oraha i jedan crni koji miriše toliko snažno da Darko odmah zna kome će ga prodati — konobi u Grožnjanu čiji kuhar čeka svaki petak. Na turističkim razglednicama Motovuna nema ovoga. Nema Darka ni Karla, nema jutarnje magle u hrastovoj šumi, nema trenutka kad pas zastane i cijela šuma kao da zastane s njim. Umjesto toga ima tartufarskih festivala, degustacijskih tura i jarkih natpisa na talijanskom. Sve je to u redu — ali pravi Motovun počinje tri sata prije nego što se otvore turistički dućani. Razgovarali smo s Darkom dva sata tog petka, u njegovoj kuhinji, dok je Karlo spavao pod stolom. Ono što je rekao o tome kako se mijenja industrija, tko kupuje tartufe i zašto ga brine pad kvalitete zbog brzine berbe — vrednije je od bilo kojeg press-materijala koji nam je ikad stigao u inbox.